Helikopteri i avioni imaju metalno tijelo, teški su, ali nekako mogu poletjeti i kretati se zrakom bez pada. Helikopter takođe može lebdjeti nad zemljom. Zašto ne padne? Sve je u vezi sa zakonima aerodinamike, u skladu s kojima su ove letjelice dizajnirane.
Zračni medij nije nešto gusto i stacionarno tako da se metalna konstrukcija zrakoplova može osloniti na njega. Ali može djelovati kao posrednik između gravitacijskog polja Zemlje, koje sprječava podizanje objekata u zrak, i samih tih objekata. To se postiže na sljedeći način: uz pomoć vijka motor helikoptera stvara zonu smanjenog pritiska iznad tijela, tako da ga čestice zraka smještene ispod helikoptera, kao da ga guraju prema gore, prisiljavajući ga da ostane u vazduhu. Ispostavilo se da gravitaciono polje oblikuje vazdušni jastuk ispod helikoptera. Što se zrakoplov više podiže, gustoća zraka postaje sve manja, jer sila gravitacije opada. Čini se da bi helikopter trebao poletjeti s manje napora, ali u stvarnosti, čim oslanjanje na gravitacijskom polju oslabi, dostiže se plafon visine na koju se helikopter može popeti. Potpuno isti princip koriste i drugi avioni, uključujući avione, čija su krila izvedena tako da ih podržava protok vazduha. Motori stvaraju područje smanjenog pritiska u koje se kreće avion. Čak i ptice i insekti koriste slične tehnike tokom leta. Brzo mašu krilima, smanjujući gustinu vazduha iznad sebe, podižu se, a zatim krila zauzimaju takav položaj da strujanje vazduha podržava pticu, sprečavajući je da padne. Ali postoje i takvi uređaji koji mogu letjeti u bezzračnom prostoru, na primjer, rakete. Kako to rade? Činjenica je da oni u sebi sadrže ne samo gorivo neophodno za let, već i oksidirajuće sredstvo bez kojeg motor neće raditi. Struja mlaza sastoji se od plina, od kojeg se formira plinski jastuk, omogućavajući mu interakciju s gravitacijskim poljem. Na njemu se odmara raketa, nakon čega se jastuk odmah rastvara u kosmičkom vakuumu.
